Autor: kaos

Prije par tjedana sam bio kod dermatologa. Privatno! Ako se naručiš preko socijalnog osiguranja, treba čekati par mjeseci, a uz to ovaj ima ordinaciju na 300 metara od mog stana. Vrijedi potrošiti 500 kuna, bez računa, na crno. Koji su simptomi? Ono što mi je vidljivo jeste koža koja se suši na čelu, iznad nosa i između očiju. Nešto slično se događa i na tjemenu. Na čelu bih svako toliko, kada bi postalo jako očito, namazao neku kremu, a za tjeme bih povremeno koristio šampon za perut. Niti me je što boljelo, niti me je svrbjelo. Nikada mi ne bi palo na pamet da odem kod doktora. To je tako išlo par godina i ja sam još uvijek živ. Moja supruga je hipohondar (ni u snu joj to ne bih rekao, ali vama mogu – ona ovo nikada ne čita); čim nešto nije perfektno, odmah se ide kod doktora. Već par godina me tjera da odem na pregled iako joj ja tvrdim da tu nema nikakve pomoći. Problem je u godinama; i karoserija od auta nakon deset godina nije ista kao kada je bila nova. Ona kad nešto odluči mora to i postići. Nakon iscrpljujuće bitke od par godina sam se predao i otišao na pregled, uz uvjet da ona sve sredi, to jeste nađe dermatologa i ugovori mi posjet.

Tako sam se ja pojavio kod dermatologa. Malo stariji od mene i vrlo simpatičan, ali malo preopširan za moj ukus. Kada me je pregledao počeo je na dugo i široko da objašnjava. Imam seboreični dermatitis, koji u stvari nije bolest nego je uzrokovan… ne sjećam se baš čime, a uz ostalo je za to kriv i stres. Savjet je da bi bilo dobro da izbjegnem stresne situacije, koliko mi je to moguće. Ja sam se nasmijao i rekao sam mu da sam oženjen. Na to se i on nasmijao i rekao da je i on i da ne poznaje lijek protiv toga. Volim duhovite ljude i tu je kod mene zaradio pet bodova. Na kraju mi je prepisao jedan šampon, da ga koristi dva mjeseca, i jednu kremu za lice. Kremu trebam stavljati 10 dana i nakon toga po potrebi. Platio sam i zatim sam otišao u ljekarnu da kupim ono što mi je bilo prepisano. Vrati sam se doma. Bilo je već vrijeme večere. Ja nisam ništa govorio o mojoj posjeti dermatologu, a on, moja supruga, nije ništa pitala. Nakon večere, uz čašu vina sam joj ispričao kako je prošla posjeta i što sam dobio. Objasnio sam da kremu trebam koristiti po potrebi, kako sam ja i koristio kreme. Jedina razlika je da ova krema iz ljekarne košta 100 kuna, a one koje sam ja koristio su puno jeftinije. Ponekad bih bio ukrao i malo njene, kozmetičke kreme. Rekao sam da je na kraju zaključak onaj do kojeg sam ja došao prije par godina, da tu nema konačnog rješenja, nego treba rješavati simptome svaki puta kada se pojave, a nastavit će se pojavljivati i u budućnosti. Čudno, ali mi je dala za pravo. Ja sam se suzdržao da joj nabijem na nos da je posjeta bila potpuno beskorisna i da sam samo nepotrebno potrošio novac. Prepričao sam joj i problem stresa, to jeste pritiska koje žene izazivaju kod muževa, i komentar koji je o tome napravio doktor. Nasmiješila se i nije komentirala.

Prethodni tjedan supruga je odlučila da mi omogući mali odmor od stresa, da se opustim. Nije to baš bila sasvim neovisna odluka. Otišla je kod roditelja koji imaju dosta godina da im malo pomogne i da im pravi društvo. Nije imala puno volje da poduzme to putovanje (shvaćam je), ali je praktično bila prisiljena. Meni nije bilo krivo; malo odmora od bračnog partnera uvijek dobro dođe. S te točke gledišta i njoj će dobro doći. Kako sam proveo tih sedam dana u samoći? Vrlo jednostavno i ništa posebno; odmorio sam se i opustio. Nisam radio ništa posebno što ne radim kada je ona doma, ali sam sve prilagodio mom ritmu. Najljepše je bilo da mi nitko nije mogao prigovarati: ne bolje ti je da pojedeš ovo ili trebaš si kupiti nove papuče, ili pak kako možeš gledati tu glupu emisiju. Čista sloboda!

Danas je nedjelja i ona se vraća predvečer. Trebam počistiti stan. Nisam ništa posebno prljao, ali nakon tjedan dana se skupi prašina pa trebam to počistiti i pousisavati podove. Odlučio sam da je i nagradim za ovo vrijeme koje mi je ostavila na raspolaganju i da ja nju malo opustim. Boravak kod roditelja je sigurno bio naporan. Tako sam kako dobar suprug jutros odlučio da spremim ragu za paštu. To je moj jedini kulinarski specijalitet. Još se krčka na štednjaku (treba bar dva sata da bi bio onaj pravi) i uskoro ću ga ugasiti. Probao sam. Ukus je odličan. Meni se moj ragu sviđa, a ni njoj nije mrzak. Sama kaže da je bolji od njenoga. Ja uvijek stavim nešto čudno unutra, od onoga što nađem u ostavi. Danas je doista super; dodao sam malo ulja s bijelim tartufom.

Jučer sam gledao kvalifikacije za Eurosong. Službeno se zovu polufinali, ali se meni više dopada moj izraz, jer je precizniji i točnije opisuje situaciju. U polufinale dođeš iz četvrtfinala i još toga prije, pa kada si tamo stigao je već veliki uspjeh. Ovdje nema dodatnih predtakmičenja i zato ja to zovem kvalifikacije; ili si unutra ili si vani. Kako to medijski loše zvuči, oni su našli bolji izraz, da se netko ne bi osjećao potištenim kada ispadne. Tako se mi, Hrvatska, zadnjih godina ne osjećamo potišteni jer smo ispali u polufinalu, a to nije tako grdo kao kada bi rekli da se nismo uspjeli kvalificirati. Naprijed naši! Bili su najbolji, ali nas svijet ne razumije. Čovjek se mora nekako utješiti. Spektakl je bio uobičajen. Na pozornici se je vidjelo i čulo svega i svačega. Bilo je i par stvar koje su mi se dopale, dok bih za većinu pjesama i nastupa rekao da su trash. Sva sreća da je sve skupa relativno kratko trajalo. Ako probate gledati talijanski Sanremo, ustanovit ćete da oni pobjednika proglašavaju iza jedan po ponoći. Tako svi već debelo spavaju i nitko ne može protestirati jer misli da nije pobijedila najbolja pjesma. Takav je ljudski rod: nikada im ništa nije pravo.

Sve ovo je onako usput, da bi popunio ekran. Uvod je uvijek potreban, da opustiš čitatelja i onda kada kreneš na pravi argument on ostane s raširenim ustima od iznenađenja. Znači, sada je vrijeme da jako razjapite usta. Osnovna pravila Eurosonga poznajem već godinama, uključujući ono da per “velikih” država ne sudjeluju u kvalifikacijama, nego se direktno plasiraju za finale. Za one koji ne znaju, radi se o Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Italiji i Španjolskoj. Kada sam prvi puta to čuo, razmislio sam o tome, da bih shvatio razlog zašto je to uvedeno. Takav sam po prirodi, inženjer, a jedan inženjer mora uvijek dati odgovor na pitanje “zašto”. To su najveće europske zemlje i broj gledatelja, i potencijalnih klijenata koji gledaju reklame, i moraš ih imati u finalu, jer ako se oni slučajno ne plasiraju, cijela manifestacija riskira flop. Bio je to logičan, i jedini mogući razlog, pa sam se s tim zadovolji i više o tome nisam razmišljao. Bilo je to prije nekih petnaestak godina. U međuvremenu, a posebno u zadnje dvije godine, svijet se je počeo jako mijenjati i te promjene počinju utjecati na naš život.

Od kada je svijeta i vijeka, veliki (oni) su natezali male (nas). Koji puta više, koji puta manje. Onda nam je došla demokracija. Pod ovaj izraz trpaju sve, i stvari koje s demokracijom nemaju ništa zajedničkog. Tu mislim na pogrešno korištenje jezika; nekoj riječi dajem značenje koje u rječniku nije navedeno. Uglavnom brkaju demokraciju sa slobodom. Demokracija po sebi nije niti dobra, niti loša; to je način kako se bira tko vlada. S dolaskom demokracije napunili su nam glavu kako nam je super, kako uživamo, dobro smo plaćeni, imamo odličnu zabavu. To se zadnjih godina izgleda počelo kositi s nečijim interesima, pa nam se slobode pomalo stišću. Tako razmišljam o ovoj našoj “zapadnoj” civilizaciji u zadnje vrijeme. U sklopu toga sam zaključio isto tako da je “velikih” pet na Eurosongu jednostavno nepoštena i nemoralna stvar, da bi neko mogao zaraditi više para. Često govorimo o našim vrijednostima, ali se stidimo reći onu koja je broj jedan: profit. Ružno zvuči ova riječ, pa je niti ne spominjemo. To što je ne izgovaramo, ne znači da je ne poštujemo: samo prema njoj se ravnamo. Oprostite, ovdje sam počeo pisati u prvom licu množine: pogrešno. Oni su ti koji se povode za profitom. Nama novci nisu mrski, ali ne znamo kako bi do puno njih došli. Oni znaju i ne ustručavaju se ničega da bi dostigli cilj. Njihov glavni filozof je Makijaveli, onaj koji je odvoji politiku od morala. Sigurno ćete se sjetiti njegove famozne izreke: cilj opravdava sredstvo.

Njegova izreka je alibi mnogima na ovom svijetu. On je već davno umro, ali bi bilo interesantno vidjeti da li bi i danas to isto rekao. Problem je da je današnja civilizacija jako složena, pa dostizanje određenog cilja može imati i niz nus posljedica, onih neželjenih. Pogodio sam čovjeka kojeg sam gađao. Za onih deset nevinih oko njega koji su poginuli u istom napadu mi je jako žao: to je bio samo kolateralni efekt. Htio sam reći: hajde ti objasni taj efekt mrtvim ljudima. Sigurno će ti reći, ma nema veze, ali gledaj da sljedeći puta budeš precizniji. Ali u stvari im nemaš što objašnjavati videći njihovo životno stanje. Ova moja metafora ne objašnjava baš sve ono što me muči. Pitao bih Makijavelija da li i onaj veliki crveni gumb, prije toga neki ljudi moraju dati kod, ima svoje opravdanje. U tom slučaju kolateralni efekti imaju utjecaj i na onoga tko ga je stisnuo. Ili se ja možda varam? U kasnom smo proljeću i temperature počinju rasti. Uskoro dolazi i ljeto, godišnji odmori, more i izleti u prirodu. Nadajmo se najboljem.

Nema puno recepata kako pobijediti kaos. Ipak, ja sam jedan našao: jednostavnost. Što znači ova riječ? Da je sve jednostavno, ali to nije baš lako izvodivo. Ono što pomaže jeste imati što manje stvari, prihvatiti minimalizam. To bi bio kao neki japanski način života, s najmanjim mogućim brojem stvari koje su doista neophodne za život. Problem je što naš zapadnjački mentalitet ne uspijeva prihvatiti ovako razuman pristup življenju. Mi smo kao neka podvrsta hrčka: sve skupljamo. Zašto, to ni nama samima nije uvijek jasno, ali ne uspijevamo ta bivstvujemo na drugi način. Stvar je psihološke prirode. Vežemo se za materijalne stvari, što je vrlo često neobjašnjivo. Takva je ljudska priroda i protiv toga se ne može puno učiniti. Možda je ne pripadam ljudskoj rasi? Ponekad mi dođe u glavo ovo pitanje. Ja sam apsolutni za minimalizam: što manje stvari posjeduješ, to manje problema imaš. Upravo sam vam otkrio moj životni slogan. Iz mog iskustva, rekao bih da nije jako raširen među dvonošcima ovog planeta.

Sve je počelo 2010. godine. Ja sam bio na mom financijskom vrhuncu. Nekoliko godina prije toga sam se počeo baviti s Forex trgovinom, kupovanjem i prodajom valuta preko Interneta. U par godina sam uspio ostvariti fantastične prihode od te aktivnosti. Račun u banci je neprestano rastao i dostigao je prilično veliki nivo: govorim o par milijuna kuna. Kćerka, koja je u to vrijeme već prešla 30 godina je i dalje živjela s nama, bez posla i bez puno volje da uđe u realni život. Moja supruga je vrlo kreativna osoba, pogotovo kada treba potrošiti, pardon, investirati novac. Ideja je bila njena i tako smo kćerki kupili stan: malo manje od milijun kuna. Bolje uložiti u ciglu nego držati novac na banci, govorila je moja supruga. Namjera je bila da je tako osamostalimo i da je stavimo pred njene odgovornosti. Evo, da budem iskren, stvar nje baš najbolje funkcionirala. Od tada je prošlo puno godina i prošle godine, moj kćerka je našla dečka u inozemstvu i preselila se kod njega. Stan, iako u njemu ne stanuješ, košta, a kako ona i dalje nema posla i nema prihoda (troškove sam podnosio ja), odlučila je da ga proda. Cijene stanova u ovom pandemijskom periodu su opale, ali je uspjela prodati s minimalnim gubitkom u odnosu na kupovnu cijenu.

Tako je ona došla doma iz inozemstva prije tjedan dana. Uspjela je prodati namješteni stan, to jeste sa svim namještajem tako da je problem oko toga već na izvoru bio riješen. Prethodnu nedjelju sam otišao s njom do stana jer je trebala uzeti neke svoje stvari: televizor, stereo uređaj, veliku sliku koju joj je poklonio jedan njen rođak i neke druge stvari. S nama je bila i supruga pa je odlučila da trebamo uzeti i njene ljestve jer su puno lakše od naših, od aluminija su, i sušilicu za robu koja je u boljem stanju nego naša. Ispalo je da sam još jednom morao otići autom do tamo, jer u prvoj turi nije sve stalo. Za sliku sam morao spustiti ne samo zadnja sjedišta, nego i prvo od suvozača. Hajde da se vratim uvodu. Slika je u redu, lijepa je i rekao bih da se može svrstati u umjetnička djela, iako taj dio ljudskih aktivnosti nije moja najjača strana. Moj kćer je u stanu imala neku vrstu plastične stolice koja se može koristiti i kao kontejner; skine se dio na kojem se sjedi u unutra se mogu staviti stvari. Kćeri, govorio sam, što će ti ovo, ostavi to u drvarnici pa ako se novom vlasniku svidi, neka je koristi, u suprotnom je on može baciti. Ma tata, što to goviriš, rekla je ona, vidi kako je to super, možeš je koristiti na puno raznih načina. Na moje pitanje hoće li je uzeti sa sobom kada se bude vraćala u inozemstvo, rekla je da joj je to nezgodno da nosi u vlaku.

Na moju primjedbu da je i meni nezgodno da joj to vozim u auto kada je budemo išli posjetiti, rekla je neka stoji u drvarnici, naravno kod mene. To što taj komad plastike nitko neće više nikada koristiti, je ne zabrinjava: njoj ne zauzima mjesto. To je i stari televizor; stari zato što su promijenili televizijski signal i da bi radio treba dekoder. Predložio sam joj da i to ostavi. Ne! I to je završilo u drvarnici. Ona je stavila oglas online da ga proda. Tko će ti to kupiti, pitao sam je? Odgovor je bio da bi to nekom trebalo trebati, i tako dalje i tako dalje… U moju drvarnicu se više ne uspijeva ući. Totalni kaos! Ako hoću da dođem do kutije u kojoj mi se nalaze zimske cipele, prvo trebam pola drvarnice isprazniti, uzeti cipele i onda opet sve vratiti na svoje mjesto. To ne spada pod jednostavnost.

Neuredan si! Volio bi da je tvoj dom čist, ali nemaš volje da ga središ. Košara s prljavom robom u kupaonici je uvijek puna, a ona koju treba glačati se sve više gomila. Krevet je uvijek nepospremljen, a po podu lete oblaci prašine, svakim danom sve veći. Ujutro se ne uspijevaš obući jer ne znaš da li je tvoja omiljena majica u košu za rublje, u brdu neispeglane robe ili se je negdje izgubila u kupu nabacanom na stolici iza vrata spavaće sobe. Ako opis odgovara tvom stanju, možda će ti ovaj članak pomoći da bar djelomično učiniš tvoj život urednijim.

Ja bih se definirao kao jako neuredna osoba. Najgora stvar je što mrzim moju neurednost. Godinama pokušavam da se popravim jer mrzim kaos koji me okružuje u kući. Par puta godišnje bih donio odluku da se ovako ne može nastaviti. Uhvatio bih krpu, deterdžente, glačalo i krenuo u akciju protiv prljavštine i nereda. Znalo je to trajati i nekoliko dana. Na kraju bih s divljenjem gledao ormar u kojem su svi odjevni predmeti oprani, opeglani i uredno složeni na namjenskim policama. Nakon nekoliko dana stari bi se počeli vraćati u početno stanje, a ja bih odlagao poslove koje je trebalo obaviti. Problemu se ne može pristupiti na kampanjski način; potrebno je steći dnevne navike u održavanju reda. Ali kada ih nemaš, teško ih je steći, pogotovo puno njih istovremeno. Tako sam je problemu pristupio na inženjerski način: analiza problema, otkrivanje uzroka i uvođenje procedura da se isti riješi. Na kraju sam uveo dvije rutine, jednu dnevnu i jednu tjednu, pokušavajući da ih pretvorim u navike. Znate kako kažu: navika je jedna muka, a odvika još veća. Moj stan sigurno nije najuredniji u susjedstvu, ali u odnosu kakav je bio prije nekoliko mjeseca, prije uvođenja mog programa, je prihvatljiv. Evo nekoliko savjeta da bi eliminirali kaos oko vas i (skoro) uživali u tome.

Prvo sam odlučio uvesti samo jednu novu naviku: pospremiti robu kada se vratim s posla. Ono što treba oprati u koš, a ostalo složiti u ormar. Dvije minute posla koje izbjegavaju hrpe robe na sve strane. Analizirajući zašto je moja kuća tako nesređena došao sam do zaključka da je jedan od razloga to što sam u biti perfekcionista. Kada nešto radim, volim to napraviti onako kako treba. Postavio sam si pitanje: da li se to „kako treba“ može promijeniti? Prva primjena je bila na glačanju, aktivnosti koja mi je najmrža. Prestao sam peglati posteljinu, donje rublje, kuhinjske krpe i traperice. Ostalo mi je u glavi kada sam bio mali da sve treba opeglati jer se tako, uz uljepšavanje, ubijaju i bakterije. S današnjim sredstvima za čišćenje ne vjerujem da ih puno preživi. Za glačanje su ostale samo košulje i klasične hlače. Prije par mjeseci sam dobio promociju na poslu uz što je došla i lijepa povišica plaće. Dio dodanog novca sam odlučio investirati u kemijskoj praonici. Zaključak: danas više ne glačam ništa. Usput, da iskoristim priliku, prodajem malo korišteno glačalo po povoljnoj cijeni.

Uveo sam minimalni posao koji treba obaviti u toku tjedna. Važno je da bude doista najmanji mogući. Psihološki je puno lakše prihvatljivo jer ako je popis velik, čovjek izgubi volju da napravi i ono najmanje. Imam 4 prostorije, prema tome svaki tjedan čišćenje samo jedne. Na kraju ispadne da je svako mjesec cijeli stan očišćen. Prije se to događalo svaka 3 do 4 mjeseca. Dovoljno! Ovo nije dnevni red za perfektne domaćice, nego za one koji mrze obavljati kućne poslove. Kada se događalo, a događalo se, da ni to minimalno nisam uspio obaviti, ipak sam se uspio prisiliti da napravim bar nešto, recimo proći usisivačem po kuhinji i dnevnom boravku. Na taj način se izbjegava sistem ili sve ili ništa. Tako sam počeo stjecati navike i neki poslovi mi više nisu bili tako teški. Puno toga se može obaviti razmišljajući o nečem drugom, prijatnijem u odnosu na sređivanje apartmana. Još jedan pozitivan aspekt u sistemu korak po korak je da se povećava vjera u sebe samoga, u mogućnost da se čovjek doista popravi u nekim elementima.
Na kraju sam zaključio da je jedan od uzroka nereda, uz moju lijenost, i činjenica da imam previše stvari. Previše odjeće koju treba prati, peglati ili nositi u čistionicu, previše knjiga koje se nikada ne diraju i koje skupljaju prašinu, previše cipela koje treba oprašiti i svako toliko namazati. Odluka je pala: smanjiti količinu predmeta u kući. Ova akcija mi je oduzela prilično vremena jer sam morao dobro razmisliti da li da nešto bacim ili ne. U početku je to bilo vrlo mučno, odvojiti se od nekih predmeta koji te sjećaju na nešto, ali koje nisi koristio godinama. S vremenom su se koš za smeće i vrećica za poklon siromašnima, sve brže punili. Eliminirao sam i jedan stari tepih koji je proizvodio više prašine nego svi drugi izvori u kući. Bilo mi je žao eliminirati ga jer mi ga je poklonio brat kada sam kupio ovaj stan, ali je doista već bio prestar. Čak sam počeo optimizirati i opskrbu hladnjaka. Prvo potrošim ono što je unutra, a zatim kupim nove namirnice. Tako štedim i prilično novaca. Prije se puno toga znalo pokvariti. Otvoreni paket sa salamom bi završio iza jogurta i staklenke s kiselim krastavcima i pokvario bi se. Danas su sve police pregledne i primijetim da je salama otvorena i da je treba pojesti.

S vremenom sam postao uvjereni minimalista. Što manje stvari imaš to im trebaš posvetiti manje vremena. Ostao sam na dva para ljetnih i dva para zimskih cipela. Isto tako, dva ljetna i dva zimska odjela. Bacio sam i dosta ostarjelih košulja: prije sam ih često kupovao jer su one bile najkritičniji dio mog oblačenja. Jedan dan sam ih odlučio izbrojiti i došao sam na brojku 35. Eliminirao sam i gotovo sve kravate. Negdje sam pročitao da njihovo nošenje negativno utiče na cirkulaciju krvi u glavi, pa sam ih tako prestao nositi na posao. Imam u rezervi još tri za neke svečane događaje.
Danas mi nije neugodno nekoga pozvati u stan. Ipak, razmišljam da kod sljedeće povišice plaće možda ne bi bilo loše uzeti kućnu pomoćnicu. Recimo 3 puta tjedno po 4 sata. Kažu mi da cijena nije jako visoka. Neki prijatelji mi predlažu alternativno rješenje: oženiti se. Ja se ipak držim one; što manje toga imaš to imaš manje problema.

Hajde da počnem s jednom šalom. Da li znate što se danas slavi (pogledajte datum u naslovu – ne odgovar, trebao bi biti 1/2/2021)? Prvi je veljače. Izrečeno brojevima bi bilo ono iz naslova: prvi drugoga. Mislim da nije teško: danas je dan onih koje se nalaze s druge strane obale o odnosu na nas, recimo normalne. Ali oni imaju još jedan dan, drugi siječanj, odnosno drugi prvoga. Tko se želi dodatno zabaviti s pretjerivanjem ima veliki izbor, na primjer petnaesti desetog. Nadam se da vam se svidjelo. Meni je trebalo da otvorim slavinu u nadi da će poteći bujica riječi, po mogućnosti ne previše banalnih i stilski dobro složenih.

Zadnja dva jutra se budim u dnevnom boravku. Uobičajeno spavam u spavaćoj sobi, kao i većina ljudi. Važno za priču je da sam oženjen pa po logici pokraj mene, u bračnom krevetu je i moja supruga. Sada ste već zaključili da smo se na smrt posvađali i da smo pred razvodom. Vedrina s kojom to prepričavam bi mogla dodatno pojačati ovu pretpostavku. Nije baš sasvim tako. Moram se vratiti nekih mjesec dana unatrag, par dan prije dolaska Nove godine. Ona je uhvatila neku laganu gripu. Samo dva dana je imala laganu temperaturu, ali ju je žestoko mučio kašalj. Riješila ga se je nakon gotovo 3 tjedna. Sve to vrijeme ja sam provodio noći u krevetu pokraj nje i morao trpjeti njeno kašljanje. Ali ja se držim one: u dobru i zlu. Nisam joj nikada ništa prigovorio: bolesna je i njoj je sigurno teže nego meni, pa još i da joj predbacujem. Nije moj stil.

Ona je od onih koje kukaju. Kada će me proći? Pa ovo traje već mjesec dana (uobičajeno pretjerivanje)! Ovo više nema nikakvog smisla! Na kraju je ipak bila pozitivna jer je primijetila da joj od kašljanja jako radi trbušni mišići, od naprezanja. Uz to je imala i manje teka, pa se sve pozitivno odrazilo na liniju i fizički izgled. Mene je prije tri dana uhvati kašalj. Imam koju godinu, preko pola stoljeća i svjestan sam toga. Nastojim se paziti, pogotovo u ovom zimskom periodu, jer se čovjek lako prehladi. Nemam ideje kako mi je stigla ova prehlada, ali kašalj je od onih prilično intenzivnih.

Prve noći sam odmah dobio lekciju: trebaš prestati pušiti! Vidiš koliko kašlješ a ja od tebe ne mogu spavati. Potpuno je nekorisno pokušati objasniti da se radi o prehladi. Dozvoljavam da moje pušenje pogoršava situaciju, ali u biti imam potpuno iste simptome kao i ona. Kako smo ovakve scene već dosta puta prošli ja sam donio odluku. Sljedeće večeri, prije nego ćemo leći, obavijestio sam je da ću spavati u dnevnom boravku. A zašto? Zbog kašlja? Da draga! Tako ja tebi neću smetati. Nisam rekao da niti ona meni neće smetati. Kada legnem nastojim se koncentrirati i ne kašljati, ali to samo pogoršava stanje. Što više želiš da to ne radiš to te tvoje grlo i pluća više stimuliraju na izbacivanje zraka s odgovarajućom bukom.

Daj, uzmi si plahtu i deku. Ljubavi, odrastao sam, sam ću se snaći. Pobijedio sam! Mali jastuk s kauča, dvije dekice s kojima se pokrivamo kada gledamo televizor i preko toga kućni ogrtač. Super! Nakon što sam se dobro iskašljao spavao sam kao mala bebica. Ujutro sam prije odlaska na posao sve spremio da se ne vide tragovi mojih noćnih aktivnosti. Ne znam zašto, ali tako mi je došlo. Kada sam se vratio s posla, more komentara. Jadniče moj! Sigurno ti nije bilo dobro za spavanje. Mogao si bar uzeti plahtu…

Sljedeće večeri, pola sata prije odlaska u krevet me je obavijestila da ću spavati s njom, u spavaćoj. Ja sam ovaj puta odlučio biti tvrdoglav i tjerati po mome. I večeras spavam ovdje, još me nije prošlo. Usput, to mi je zgodno jer mogu obaviti koju operaciju Forex a da ona to ne vidi; inače se ljuti. Vjerojatno ću spavati na kauču i sljedeće dvije, tri večeri. Diskusija… Na kraju smo našli kompromis. Ona će mi namjestiti kauč i može biti po mome. Jasno je dala do znanja da ima grižnju savjest, a to meni nije bilo krivo ustanoviti. I treba je imati. Na kraju sam dozvolio da mi stavi malu dekicu ispod, kao plahtu, i jednu veliku presavijenu na duplo odozgor, za pokrivanje. Odlučno sam odbio moj uobičajeni jastuk i obavijestio je da me onaj mali sasvim zadovoljava.

Odlučio sam da ću isto napraviti i večeras, ali sam ipak lagano zabrinut. Ovo kod mene zna dobro potrajati, pa je perspektiva dnevnog boravka prilično dugačka. U vrijeme pauze za ručak otišao sam u apoteku i kupio sirup protiv kašlja. Iz mog iskustva od toga nema nikakve koristi, ali svaki puta kada mi se dogodi ponavljam istu grešku i kupim ga. Čak mi se po glavi vrti i neka polu ideja o tome da prestanem pušiti, ali moram priznati da je više polu, nego ideja. Na kraju se svede na onu s početka: prvi dugoga i drugi prvoga.

Prošlu nedjelju smo, ona (moja bračna družica) i ja otišli do jednog trgovačkog centra na periferiji grada. U kćerkinom stanu postoji kutni ormar s vratima koja se otvaraju na slamanje, to jeste u centralnom dijelu imaju zglob. Na slobodnom dijelu su obješena preko jednog mehanizma koji se je polomio. Zato sam ja morao u dućan za hobiste. Nadao sam se da će improvizirano rješenje koje sam smislio (u suprotnom treba naći originalni komad, a to mi se čini komplicirano) funkcionirati. Ono što mi je trebalo da isprobam ideju koja mi se rodila sam našao, ali je rezultat bio katastrofalan, pa je problem ostao neriješen. Dok sam ja otišao da gledam alate, lance i šarafe, ona je otišla u dvoranu preko puta u kojoj prodaju sportsku opremu. Da spomenem da sam taj dan poslije ručka pogledao Formulu 1 a zatim i biciklističku trku u Francuskoj. Jedna od mojih uobičajenih sportskih nedjelja. Ona se je užasno dosađivala, pa sam joj predložio da dođe sa mnom, da kupi nešto kako bi si popravila raspoloženje (kod ženskih ova kura gotovo uvijek funkcionira). Tako smo se razdvojili i dogovorili da se nađemo za oko pola sata u kiosku koji se nalazi na oko 100 metara od dućana i gdje prodaju najpoznatiji hamburger na svijetu (neću da navedem ime da im ne bih pravio besplatnu reklamu).

Zajedno smo izašli i odmah se sreli. Vidim da je kupila par stvari. Kažem da imamo vremena na raspolaganju i da bi možda bilo bolje da odemo na neko ljepše mjesto popiti nešto. Prihvaća prijedlog. Krećem s autom prema jednom mjestu koji mi se dopada, ali je zatvoreno. Kružimo daljnjih pola sata i konačno nalazimo nešto što se sviđa i njoj i meni. Mjesto je u prirodi i zove se „Kuća sladoleda“. Uz bar, sladoledarnicu i restoran, na raspolaganju posjetiocima je zona za piknik. Među gostima su najzastupljenije obitelji s malom djecom i psima (nisam siguran koga ima više). Oni bez djece sa psom; daj, to razumijem. Ali oni koji već imaju djecu i koji su uzeli i psa (ili su ga možda već imali kada su klinci došli); zar ti nije dovoljan jedan problem? To je samo moje viđenje stvari. Vjerojatno bi netko ima puno kritika na moj stav o psima. U zadnje vrijeme mi se čini da se više brine o ovim domaćim životinjama nego o ljudima. Takva arogantnost koja je zavladala ljudskom rasom mi se ne dopada. Telefon na koji se može prijaviti da netko maltretira domaće ljubimce, kampanja protiv onih koji napuštaju životinje kada idu na godišnji odmor jer ih nemaju gdje ostaviti i slični fenomeni, prečesta su tema na domaćim medijima.

Sjeli smo u hlad jednog stabla i odložili stvari. Ja sam otišao do šanka i donio svakome po jedno točeno pivo. Bilo je vruće i ovlažena čaša od kondenzacije je jako mamila. Kucnuli smo se i ja sam ispraznio pola sadržaja. Draga, što si to kupila? – nježno sam je upitao. Sada će on krenuti u beskonačna objašnjenja, prvo zašto joj je nešto trebalo, a zatim iznijeti razlog zbog kojeg se odlučila upravo za proizvod koji je uzela, a ne za neki drugi. Ja ću se za to vrijeme isključiti, svakih dvije, tri minute kimnuti glavom, a svakih 5 potvrditi da je dobro napravile. U biti ću cijelo vrijeme uživati u cugi, prirodi i miru koje me obuhvaća. Uzela je jednu rukavicu za gađanje lukom i strijelom; već godinama se bavi tom aktivnosti, i to prilično ozbiljno. Rukavica služi za onu tuku koja vuće strijelu, da bi se struna luka (metalna sajla) manje urezala u prste. U staroj, napravljenoj od prirodne kože, joj se znoje ruke i sada je uzelo jednu od onih novih tehnoloških materijala u kojoj koža bolje diše. Cijena: 50 kuna, nedovoljno da bi joj se vratili dobro raspoloženje.

Pokazuje mi jednu kvadratnu kartonsku kutiju. U njoj je lopta koju treba napuhati. Dok gledaš televiziju, sjediš na lopti. Kako je pozicija nestabilna, ti s mikropokretima stalno uravnotežuješ sustav i u stvari vršiš tjelesne vježbe kojih nisi ni svjestan. Pomaže kod jačanja mišićnog sustava, a može se izgubiti i koji gram na težini. O ovo je oko cijene prethodnog artikla. Zadnja stvar je mali plastični tepih, savijen u zamotuljak da zauzima manje mjesta, koji se prostre na pod kada se vježba. Otkrivam da je to poklon za mene. Nakon ovoga izlazim iz mog nirvana stanja i počinjem biti polemičan (znam da je uzaludno, ali to je jače od mene). Videći moje godine i proteklu povijest u kojoj sam imao prilično ozbiljnih problema s leđima, već godinama, kada se vratim doma s posla, napravim na podu par vježbi iz joge. Onako u zagradi, za one kojima bi moglo koristiti: u uredu, dva puta na dan, u zahodu napravim par čučnjeva i dvije, tri druge vježbe da bih kompenzirao beskonačno uredsko sjedenje.

Uz moj dio kreveta postoji normalni tepih na kojem ja vježbam. To nije higijenski, objašnjava mi moja životna suputnica, pa sam ti zato kupila ovaj koji je baš za to namijenjen. Zaboravila je da sam ja jako lijen i da sam već imao jedan, isti takav. Dok ga izvadim, razmotam i položim na tlo, izgubim volju za vježbanjem. Bojažljivo joj iznosim činjenice, ali ona ne posustaje. Ja znam bolje od tebe ono što ti treba i što je bolje za tebe… Nakon toga sam se izgubio. U glavi mi je pištalo i htjelo da eksplodira, ali su vanjski sigurnosni ventili ostali pod kontrolom. Na mom licu je bio naznačen gorki smiješak.

Danas je petak, sedamnaesti. Sva sreća da nije trinaesti. Sjedim u kancelariji i buljim u monitor (kao dekan iz jedne pjesme). Volja za radom je nešto iznad nule, ali ne jako. Poticaj da bih nešto napravio za mog poslodavca je minimalan. Djelom je moja krivnja, a dijelom i nije. Kada vidim kako se radi i što izlazi kao proizvod izgubim svako zadovoljstvo koje moja profesija može donijeti. Građevinski sam inženjer i bavim se projektiranjem. U stvari baš i nije sasvim tako; kontroliram projekte koje mi potpisujemo ali ih rade naši, takozvani vanjski suradnici. Ima već preko jednog desetljeća da su u Sjedinjenim Državama uveli novi model poslovanje. Sve malo veće firme su počele davati posao van, manjim firmama, na licitaciju. Sve ono što se može eksternalizirati je dobrodošlo. Primjer u gotovo svim firmama je čišćenje ureda. Otpuštaju se čistačice (i čistači) i posao se povjerava vanjskom poduzeću. Traže se ponude za taj servis i obično se izabere ona najniža. Koji je razlog ovakvom pristupu poslovanju?

Ušteda novaca jeste prvi motiv. Da bi se pobijedilo na licitaciji, oni koji sudjeluju jako skidaju cijene da bi dobili posao. Tako ispadne da vanjski radnici koštaju znatno manje nego oni koji su zaposleni u samom poduzeću. Rezultat, gotovo za sve, nije dobar: vanjski radnici su slabo plaćeni, pa tako opada standard na nivou cijele države jer je praksa sve raširenija. Poslodavci ih često plaćaju i na crno, a ponekad im niti ne daju plaću, ili kasne s isplatom mjesecima. Na neki način su oni prisiljeni na ovakvo nekorektno ponašanje jer na dražbi moraju pretjerano sniziti cijenu da bi pobijedili. Za firme koje koriste vanjske usluge financijski odražaj je generalno pozitivan, ali u konkretnom primjeri radna mjesta su prljavija. U mom uredu mjesecima nije pobrisana prašina s ormara; ta aktivnost nije predviđena ugovorom o čišćenju. Jedan od kolega je alergičan i redovno kiše, po desetak puta za redom. Druga veliki prednost za one koji su primijenili takav model poslovanja jeste da kada su vremena krizna nemaju problema oko otpuštanja radnika, jer ih praktično niti nemaju. A radnička klasa svakim danom se gore provodi.

Danas, u ovoj nemilosrdnoj trci za novcem, je jasno da svi nastoje pronaći nove načine da povećaju profite. Donio sam vrlo raširen primjer koji se tiče higijenskih operatora, ali fenomen je puno rašireniji i sve ono što se može dati van, se daje. Kod mene se već godinama ne projektira. Sve se daje preko dražbe vanjskim projektnim kućama, koje su vrlo male po broju ljudi koji zapošljavaju, ali uzimaju puno privremenih vanjskih suradnika da bi mogli obaviti posao. Najčešće se obraćaju studentima koji su spremni raditi i za mizernu naknadu, jer im je svaka kuna značajna. Uz to stječu iskustvo za budućnost i nadaju se da će ih neka od tih firmi za koju rade primiti, jednog dana kada diplomiraju. Kvaliteta posla je očajna. Kada im ukažeš na to, oni se vade da su išli s jako niskom cijenom i da zbog toga ne mogu napraviti sve ono što treba. Ali ono što treba napraviti je uneseno u ugovor, pa im ja ne dajem nikakav popust, jer posao, koji na kraju ja potpisujem, treba biti napravljen u najmanju ruku korektno. Sve je to iscrpljujuće. Na jednom sastanku sam rekao direktoru firme koja radi za nas da kada se već oslanjaju na studente, da daju posao bar onima koji studiraju građevini, a ne onima koji pohađaju ekonomski fakultet.

Da bih nekako lakše podnio ovo stanje, počeo sam trgovati valutama na Forex svjetskom tržištu. Radi se o burzi na kojoj je roba novac, iako gotovo sve moderne Forex platforme omogućavaju da se trguje i s dionicama, plemenitim metalima, naftom i još puno drugih robnih i novčanih proizvoda. Mi u uredu imamo pristup mreži preko zaštitnog zida, kako ga neki nazivaju. Zaštita od infekcije virusima, ali i od neželjenih mjesta koje zaposleni ne bi trebali pohađati. Na svu sreću, Forex platforma koju ja koristim je direktno pristupačna. U suprotnom bih morao koristiti neki proxy, a s njima se nikada ne putuje baš glatko. Ujutro kada stignem na moje radno mjesto, prvo popijem kavu a zatim se povežem na tržište valuta. Pogledam kakve su novosti i što se očekuje u toku dana. Ako nađem neku povoljnu priliku, kupim ili prodam neki valutni par, ili postavim naredbu za otvaranje pozicije kada cijena dostigne moj željeni nivo. Na to izgubim nekih pola sata i onda se bacim na posao, onaj za koji me plaćaju. Jedan moj kolega kaže da nas ne plaćaju, nego nam daju samo džeparac; plaća je u stvari bijedna i on dobrim dijelom ima pravo.

Za sada trgujem sa samo dva para: euro – američki dolar i britanska funta – australijski dolar. Nastojim se ne širiti previše i raditi na uskom području stječući dobro poznavanje parova s kojima operiram. Netko bi očekivao da se svi parovi isti ponašaju, ali nije tako. Prvo treba poznavati ekonomiju i novčanu politiku valuta, a zatim i karakteristike valutnog para. Za par euro – dolar bih rekao da se gotovo uvijek normalno ponaša: ako su vijesti dobre za euro, euro raste i obrnuto, baš kako bi to prosječan čovjek i očekivao. Funta i australijski dolar čine čudan par. Vijesti iz Engleske dobre, iz Australije loše, a australijska valuta zarađuje prema britanskoj. Upravo suprotno svakoj logici. Zgodno je da kada se cijena počne jako mijenjati to ide prilično ujednačeno i na duži vremenski period pa je prilično jednostavno zaraditi.

Kada mi dosadi i ta aktivnost, otvorim moj Word i napišem članak za neki od mojih mnogobrojnih blogova. Svako toliko iziđem u dvorište da popušim cigaretu i malo se opustim, ili isplaniram nastavak aktivnosti kojom se u tom trenutku bavim. Danas je dobro zagrijalo i počinje se osjećati proljeće u zraku. Ako se klimatski razvoj vremena ovako nastavi za par dana bi moglo procvjetati i pokoje stablo.

Konačno sam došao do otkrića kako koristiti naše znakove s engleske tipkovnice. Da budem iskren, koncept sam poznavao i prije ali sam bio nevoljan da ga primijenim. Jedan od razloga je bio što se zamjenjuju slova Z i Y, a to mi je stvaralo problema. S godinama sam valjda postao nešto fleksibilniji pa evo konačno… Uz godine je vezana i moja zadnja dogodovština. Moja supruga često odlazi kod obiteljskog liječnika za neke recepte (nedostaje joj kalcij). Tako je zadnji put liječnik zahtijevao od nje da pošalje i mene, jer me nikada nije vidio (na svu sreću, rekao bih ja). Videći moju dob koja lagano prelazi pola stoljeća, odlučio je da mi napravi check up; nalaze krvi i mokraće. Skoro sve u redu osim dosta povišenih triglicerida i laganog prekoračenja limita za kolesterol. Uzrok: previše alkohola i slatkiša. U biti je problem šećer, kojega ima i u alkoholu (pa zar ne mogu izmisliti Ožujsko Zero, po uzoru na Coca Colu).

Eto tako sam ovaj puta bio prisiljen pratiti utakmice svjetskog prvenstva u nogometu bez uobičajene boce piva. Kada se mora, teško je, ali se mora. Ono što me je iznenadilo jeste činjenica da mi više nedostaju keksi, kolači i čokolada, nego pivo, vino i rakija. Ovi Mondiali će mi uz nedostatak pića ostati u sjećanju i po tome da se po prvi puta uz njih jako veže i klađenja na sportske događaje. Znam da postoji već par godina, ali nikada se nije govorilo kao ovaj puta. Čini mi se da je većina ljudi gledala ovo natjecanje iz te perspektive, to jeste kako zaraditi novac kladeći se, nego na samu nogometnu vještinu protagonista. U uredu se pričalo i raspravljalo gotovo samo o tome kakve kvote daju pojedini organizatori. Koga briga ako Hrvatska ispadne, ako se to može naplatiti? Na neriješeni rezultat se kladi na jednom mjestu, jer je tamo najbolja kvota. Za pobjedu na drugom, zbog istog poticaja. Za poraz daje najviše onaj treći. Pa tako neki imaju i po desetak računa kod raznih providera.

Meni je to prekomplicirano, ali i ja sanjam o lakoj zaradi. Tako sam završio u CASINO ONLINE gdje sam odlučio izvršiti minimalnu uplatu za koji daju bonus 100%. Ja uplatim 10 i oni dodaju 10 (nije baš tako niska cifra, ali detalji su moja privatna stvar). Kada su mi davali bonus online (može se i ne uzeti) morao sam potvrditi da sam pročitao pravila o njegovom korištenju, a u stvari nisam. Ljudi su lijeni, a ni ja nisam iznimka. Poslije se žale da su ih prevarili ali je krivnja njihova. Iako i druga strana nije baš nevina, jer dobro poznaje psihologiju klijenata i nastoji da je iskoristi za svoj profit. Da skratim, da bi dobio lovu od tog bonus, moraš ga „okrenuti“ 5-6 puta, pa ti je praktično nemoguće zaraditi. Škola se plaće, pa ću sljedeći puta čitati uvjete pod kojima mi nešto daju.

Hajde da prokomentiramo i najveći sportski događaj ove godine. O našima nemam puno što da kažem, a nisam puno ni očekivao. Mogli su i puno bolje, ali nam nedostaje pobjednički mentalitet a i malo nogometne vještine i organizacije (dosta je pogledati kako nam je organizirana država). Uz to mi nije bilo ni krivo da su brzo ispali jer sam bolje spavao (inače bi svi izašli na ulicu i derali se). Na kraju su pobijedili Nijemci, kako je to bilo i za očekivati. Mi smo ih poslali doma s 3:0 ne tako jako davne 1998. Godine, u Francuskoj, ali su oni u međuvremenu naučili lekciju, uveli obvezu za sve klubove da imaju podmladak, uspjeli integrirati strance i rezultat je doista upečatljiv. Uživao sam u njihovoj pobjedi protiv Brazila. Bez kompromisa, do kraja: i kada se pobjeđuje igra se za još jedan pogodak više. Puno njih je mišljenja da su trebali stati nakon 3, 4 gola, da ne bi previše ponizili protivnika. A što bi ja onda bio gledao? Ovako sam i drugo poluvrijeme napeto pratio, pružajući nesvjesno ruku prema stoliću gdje se nekada nalazila krigla s pivom.

 

Prošli mjesec smo kupili novi aparat za kavu, od onih koji koriste kapsule; kave je dosta skupa, ali je zato jako dobra, kao u baru ispod kuće. Ili bi bar trebala takva biti. Ovo nam je ako se dobro sjećam peti aparat koji mijenjamo, ali prvi koji smo kupili. Prethodne smo dobili besplatno da bi kupovali kapsule i sada te akcije više nema. Dakle kava s novom spravom nije najbolja, mlaka je, znači da voda nije dovoljno zgrijana. Pretpostavljam da unutra ima neki senzor koji regulira na koliko se grije voda i da nije dobro postavljen ili se poremetio u toku transporta (isporučen nam je preko ekspres kurira). Stroj je kupljen preko interneta, a time se bavi moja supruga, pa smo se dogovorili da će ona stupiti u kontakt s prodavačem, koji nam dostavlja i kavu, i vidjeti da se stvar sredi; sve bi trebalo biti u garanciji.

Nedjelja popodne, gledam formulu 1 na televiziji, kada čujem da me supruga zove iz studija gdje se nalazi kompjuter. Sama trka je prilično dosadna, gotovo ništa se ne događa, nema preticanja niti incidenata, pa se ni ne ljutim što me je prekinula. “Napisala sam e-mail tipu koji nam je prodao uređaj (isti onaj od kojega kupujemo kapsule), pa ako hoćeš pogledati i dati svoje mišljenje prije nego pošaljem”. Gledam, čitam i ne vjerujem svojim očima! Obavještava ga da kava nije dobra, vjerojatno zbog toga što je mlaka, i žali se što nije kupila onaj jeftiniji strojček koji smo prije imali, jer joj je tip preporučio ovaj skuplji koji može koristiti razna kapsule. “Draga,” – kažem ja – “rekli smo da mu kažemo u čemu je stvar, da pitamo da li postoji garancija i tko nam može srediti aparat? To što si se ti pokajala da si kupila ovaj, a ne onaj, neće pomoći da pijemo bolju kavu.” Nakon malo nekorisne diskusije, sjela je da prepravi e-mail i nakon dodatne dvije kontrole smo ga poslali.

Ispričao sam vam ovu bračnu epizodu, koja se kod mene doma u raznim oblicima često ponavlja, da bih istakao kako ljudi ne znaju rješavati problemi ili ih ne interesira rješenje, nije mi jasno. Kada nešto treba razriješiti, ja sam koncentriran na minimum stvari potrebnih da se urade da bi se dostigla željena solucija. Ljudi oko mene misle na sve drugo osim na ono što treba, ili se meni samo tako čini. Koliko sam puta čuo kod nas na stubištu svađe među susjedima. Onaj odozdol pozvoni onome koji stanuje iznad njega jer mu kapa voda (pukla je jedna vodovodna cijev) i izdere se svom snagom, izvrijeđa njega, obitelj i njegove pretke zato što je kod ovoga pukla cijev, a čovjek nije učinio ništa da bi se to dogodilo. Sve zvuči kao vicevi o Muji i Hasi. Tako se gornji susjed naljuti i treba mu 2 tjedna da pozove vodoinstalatera, umjesto da to obavi za 3 dana, samo da bi naškodio onome dole i vratio mu patnju koju mu je ovaj prouzrokovao svojim uvredama. Ljudi su svadljivi i važnije im je da crkne krava od susjeda nego da je njihova u dobrom zdravlju i daje puno mlijeka.

I svatko želi reći svoju, pod svaku cijenu. Što su ljudi manje inteligentni to više pričaju i prodaju svoje filozofije, nastojeći uvjeriti druge u svoju, na žalost nepostojeću pamet, ne shvaćajući da samo pogoršavaju situaciju. Uz to ljudi vole brinuti tuđe brige i zavirivati u lonac koji nije njihov. Tako se mogu udaljiti od svojih problema i psihološki se rasteretiti ne misleći na ono što trebaju učiniti za sebe i svoju obitelj – radi se koji puta o čistoj lijenosti. I za najjednostavnije akcije se nalazi brdo isprika da se ne urade. Ljudi su takvi, jednostavno im se sviđa kaos, gdje se svi brinu o svemu, osim o svome i svi stavljaju nos u ono o čemu ništa ne znaju. Obožavam kada netko počne diskusiju i uvjeravanje s izrekom “Po meni je to ovako”. A tko si ti da se sve mjeri po tebi; bog? Ovaj zadnji nije bez veze rekao: ne izgovaraj moje ime u prazno.

Ako se pitate što je prikazano na gornjoj fotografiji, evo objašnjenja: radi se o kiti jednog velikog kita u staklenoj posudi s vazelinom. Uslikao sam je u jednom muzeju u Škotskoj.

Nedavno me put nanio u Indokinu. Dva tjedna putovanja i odmora po niskoj cijeni u još relativno nerazvijenoj civilizaciji, koju ja preferiram u odnosu na ovu našu zapadnu (ako se mi možemo svrstati u tu skupinu). Početna točka u Aziji je bio Bangkok i tražili smo povoljne karte za letjelo, s kretanjem iz Milana. Posebna ponuda Emirates-a nam je bila najprihvatljivija i koštala je oko 750 eura po osobi, razumije se povratna i u ekonomskoj klasi. U oba smjera se presjedalo u Dubai-ju, što je otprilike točno na pola puta; 6 sati leta, 3 sata na aerodromu i još četvrt dana da bi se stiglo na konačni cilj. Direktni let traje nešto manje, otprilike 10 i pol sati, što je malo predugačko za moj ukus: ukoče ti se noge, leđa i ostali dijelovi tijela, a ima i drugih problema jer je danas na svim letovima zabranjeno pušenje (ma vidi malo, hoćeš, nećeš moraš napraviti reklamu onima preko granice). Presjedanje definitivno ima prednosti za pušače.

I tako smo stigli u Dubai oko 8 navečer. Kabina za one koji uvlače da se ne ugasi je super, puno udobnija i ljepša nego na drugim aerodromima, iako i tamo smrdi po dimu (kada to kaže jedan pušač…). Trebalo je ubiti par sati a i nahraniti se pa smo sjeli u Heineken Pub: ugodna i opuštajuća atmosfera, osoblje jako simpatično i uslužno. Dvije točene pive i dva sendviča; vrlo dobro. Tražim račun i konobar ga donosi: 48 dolara! Pojao sendvič, a nisam ni primijetio da je pozlaćen, valjda od umora što se nakupio u toku puta. Ostalo je još sat vremena do ukrcavanja. Ja šetam po zračnoj luci, a supruga po dućanima. Ima ih više nego turista na aerodromu, videći kasni sat. Konačno najavljuju ukrcaj i stajemo u red.

Dolazimo na pult i ženska uzima naše boarding pass i baca ih u koš za smeće. Ja i žena se gledamo i strah struji kroz naše vene. Što se događa? Neće nas pustiti unutra? Stjuardesa nešto govori na engleskom i čini mi se da čujem riječ „business class“. Uručuje nam nove karte za ukrcaj, s osmjehom i mi produžujemo prema ulazu u avion, zaustavljamo se i gledamo karte. Na njima, umjesto uobičajene riječi Economy, stoji riječ Business. Smješkamo se jedno drugome i hvatamo smjer prema našem odredištu. Ne tamo gdje svi ulaze, nego posebna vrata i evo nas u avionskom raju. Puno puta sam vidio kako izgleda (u većini aviona se prođe kroz taj dio idući u onaj siromašniji), a sada imam priliku i da probam.

Uvaljujemo se u fotelje i razgledamo što tu sve nema. Prekida nas stjuard s čašom šampanjca, za dobrodošlicu. Koristim priliku, brzo ispijam i tražim još jedan – bez problema. Tu su noćne čarape i mjesto gdje možeš odložiti svoje cipele. Pokretna pregrada prema susjednom putniku (budući da je u susjedstvu ona, ispuštam taj detalj). Fotelja ima puno gumbića i jedan od njih je pretvara u pravi pravcati ležaj. Kako letimo po noći, stvar je jako cijenjena. Ne sjećam se da sam tako dobro spavao u avionu kao taj puta. I hrana je na nivou. Nema onoga hoćeš kolu ili pivu. Vino iz Australije 8 godina odstajalo, ili iz Južne Afrike, ono bijelo. Klopa spremljena svježe u maloj kuhinjici, ne ona što naprave na zemlji i ukrcaju u zrakoplov pa poslije podgrijavaju. Ma kako smo završili tamo?

Pojma nemam! Taj dan je bio San Valentino i pretpostavljam da su imali dva slobodna mjesta pa su odlučili da nekoga počaste u promidžbene svrhe. Mi smo sigurno bili najsimpatičniji i tako su nas izabrali. Tko zna možda je stvarno tako i bilo. Kada smo se nakon dva tjedna vratili doma, ovaj puta u ekonomskoj klasi, otišao sam pogledati cijene karata za business. Umjesto 750 po osobi, košta 2700. Ali ima i bolje: prva klasa. 4400 po osobi, imaš svoj tuš, bar, a kada stigneš na cilj čeka te limuzina da te odveze u hotel. I kažu da nije dobro biti bogat.

 

Ove godine ću proslaviti petnaestu godišnjicu mog tridesetdevetog rođendana. Memorija me još dobro služi i dobro se sjećam sedamdesetih godina. U to vrijeme sam pohađao matematičku gimnaziju. Imali smo fantastičnog profesora iz filozofije i sociologije. U to vrijeme je vladala velika strukturalna kriza na ovom našem planetu. Takozvane razvijene zemlje su tih godina bile na prekretnici. Tehnologija je počela ulaziti na velika vrata u tvornice. Jedan od primjera iz tih vremena je automobilska industrija. Japan je krenuo u robotizaciju tvornica, a drugi, da bi mogli izdržati konkurenciju su ga morali slijediti. Mjesta gdje je nekada bilo potrebno tisuću radnika za odvijanje proizvodnog procesa su sada zahtijevala svega nekoliko desetaka ljudi koji su nadzirali proces i intervenirali u slučaju potrebe. Korist za poduzetnike je bila ogromna: roboti su bili skupi i zahtijevali velike investicije, ali su bili precizniji i brži od ljudi, kvaliteta proizvoda koji su izrađivali je bio nenadmašna, nisu išli na bolovanje i nisu štrajkali. S druge strane, visoka ulaganja koja su u početku zahtijevali s vremenom su počela opadati jer je s povećanjem proizvodnje automatskih strojeva njihova cijena padala.

I tako je broj stanovnika neophodan za izradu onoga što nam je potrebno za život opet opao, a brojne osobe su ostale bez posla. Sjećate se sigurno iz povijesti sindikalnog pokreta u Engleskoj ili Americi, ne sjećam se točno, koji je uništavao strojeve jer je držao da su oni zlo. To zlo se dodatno raširilo sedamdesetih godina i prijetila je velika kriza i socijalni nemiri. Ali se stvar sama sredila. Kako su prihodi porasli i društvo postalo bogatije, ljudi (oni koji su imali posao) su imali više novaca za trošenje i moglo im se ponuditi više servisa: kino sale, barovi, igračnice, hoteli. Tako su dobrim djelom oni koji su ostali bez posla prešli u tercijarni sektor i opasnost po našu zapadnu civilizaciju je prošla s manjim potresima.

Trenutno smo na novoj strukturalnoj prekretnici. Elektronika i informatika nude danas izuzetno jeftina rješenja za poslodavce i navode ih da i dalje smanjuju radnu snagu. U inozemstvu, a i kod nas tu i tamo, se mogu vidjeti samoposluge s automatskim kasama. Položiš robu na staklenu ploču, optički čitač skanira cijenu i izvaže proizvod. Kada ti pokaže račun možeš platiti bankomatom, kreditnom karticom ili gotovinom: sve se prihvaća. U početku klijentela ima problema, ali se s vremenom navikne i sve ide k’o po loju. Rezultat je da su oni koji su prije radili na kasama sada ušli u kategoriju nezaposlenih. A izlaz iz ovoga se ne vidi. Uslužni sektor je već prepun: barovi zatvaraju (iako se u našim krajevima oni najbolje drže), agencije za nekretnine stavljaju lokote na vrata, a ni frizeri ne prolaze puno bolje. Gdje je rješenje?

Ja ga osobno ne vidim, ali vidim trend jednog dijela ljudi i političara koji ozbiljno razmišlja o povratku na komunizam: državna svojina, obveza da ti daju posao. Nisu shvatili da to ne ide. Solucija se mora sama nametnuti, tu je Marx imao pravo, a ne može biti nametnuta odozgor. Veliki kontrast je to da su europska društva bogata (probajte ih usporediti s Afrikom ili nerazvijenim zemljama Azije), a ljudi slabo žive. Robe ima koliko hoćeš, ali nema kupila (sredstava za plaćanje). Zanimljivo bi danas bilo napraviti natjecanje u prognozama o tome kakvo će naše društvo biti za 5 – 10 godina. Prilično sam siguran da nitko ne bi pogodio. I tako, na našu veliku žalost, kaos se nastavlja, a mi ne reagiramo, a niti nećemo, bar dok ne dođe do prave gladi. A nakon toga sve iz početka, revolucija, entuzijazam i na kraju razočaranje.

U međuvremenu ja sam pronašao http://www.forex-internet.com/forex/ gdje je tema Forex, to jeste financijska burza gdje se kupuju i prodaju valute. Trgovina je najbrži način za zaradu, ali ako trguješ s robom ili uslugama, ono što te zanima je posredno. Prvo moraš otići u nabavku, kupiti proizvode koje ćeš prodati, pa ih moraš uvaliti po većoj cijeni nego što si platio i evo ti zarade. U stvari je pravi cilj novac, a ovako se do njega indirektno dolazi. Na Forexu je stvar neposredna. Izravno trguješ s onim što ti je krajnji cilj i ako uspiješ ostvariti razliku u cijeni, slavlje. U suprotnom možeš bar reći da si probao ali da te sreća nije poslužila. Ili nisi dobro shvatio kako funkcionira tržište.

Devizno tržište je kod nas uvijek imalo veliko značenje u financijskom životu osobe ili obitelji. U vrijeme stare Jugoslavije, inflacija je često galopirala. Jedina obrana od gubitka vrijednosti novca je bilo promijeniti lokalnu valutu i neku konvertibilnu, da bi se sačuvala kupovna moć u za vrijeme tekućeg mjeseca. Sve je to išlo na crno, s uobičajenih 10% dodatka na službeni tečaj.

Nije ni svijet što je nekad bio; ne možeš se u nikoga pouzdati, pogotovo ne na slobodne hostove Interneta. Otprilike prije četiri godine, u ožujku 2011., sam otvorio moj blog čija je tema bila kaos. Nakon otprilike godinu dana Blogoje nije produžio domain, valjda nije imao para, i moj blog više nije bio vidljiv. Pričekao sam mjesec, dva i otvorio novi dnevnik, opet besplatan (tko ima novaca da plaća vlastiti), i tamo prebacio stare tekstove. Sve je dosta dobro išlo, ali sam u zadnje vrijeme opazio da moja pozicija pomalo opada. Već mi se dogodilo isto to s nekim sajtovima, pa imam oko toga nešto iskustva, i prvo što sam provjerio da netko nije iskopirao moj sadržaj. Vidi vraga, otkrijem da se Blogoje vratio i praktično imam dupli dnevnik, s istim postovima. Tako sam odavde pobrisao sve, da bih izbjegao da mi tražilice primjene kaznu, a ovdje je ostao slobodan prostor koji mi je žao napustiti, pa ću ga probati iskoristiti, nadajući se da će domaćin ubuduće redovnije produžavati pretplatu.

Ovo je dodatak nakon najnovijeg preseljenja. U punom smo ljetu 2018. godine, 7 godina nakon otvaranja mog elektronskog, kaotičnog dnevnika. I drugi opskrbljivač je zatvorio. Jednostavno je došla elektronska poruka da zatvaraju. Stigla je tjedan dana prije najavljenog čina, a ja je nisam vidio jer je završila u neželjenoj pošti. Prije par dana pokušam da otvorim blog i dobijem poruku o nepostojanju istoga. Idem na osnovnu adresu i tamo vidim obavijest o zatvaranju. Danas sam konačno uspio naći malo vremena da ponovno aktiviram moje remekdjelo. Od jutros tražim servis koji odgovara onome što mi treba. Nadam se da će ovaj treći trajati u beskonačnost.

Jučer je bio dan prvoaprilskih šala (na hrvatski ne zvuči tako dobro). Nitko me nije prevario jer sam cijeli dan proveo doma, sam kao korijen celera. Malo sam gledao televiziju i prelistao neke tjednike koje u toku sedmice nisam uspio pogledati. Gledam gospodarsku situaciju na Cipru. Banke uzmu lovu pa je onda izgube u silnim špekulacijama što će prije ili poslije odvesti u propast ovaj svijet. Onda se neki idiot, ili više njih sjeti da bi mogli popuniti kase tako da jednostavno uzmu 40% novaca s tekućih računa koji prelaze sto tisuća eura. Pa ja sam mislio da smo mi u nekom kapitalizmu, a tamo je privatna svojina osnova sustava i uz to je neotuđiva, a ovi lopovi jednostavno donesu zakon s kojim ti oduzmu novac (da se razumijemo, ovdje nema ništa osobnog u mom stavu: nemam račun u Nikoziji). I onda još neki europski funkcioner izjavi da je to dobra metoda i da bi se mogao primijeniti i u slučaju drugih zemalja koje imaju financijske poteškoće. Roba za luđake, da nisam čuo vlastitim ušima rekao bih da to nije moguće. Već kruže vijesti da u Italiji i Španjolskoj ljudi podižu gotovinu i spremaju je pod jastuk ili u neku inozemnu banku. To će sigurno koristiti ekonomijama tih zemalja.

Sada ću vam iznijeti moj stav koji objašnjava ova, do nedavno nezamisliva zbivanja. Svijetom vlada praktično šačica ljudi koja raspolaže s enormnim kapitalima i koji predstavljaju pravi centar moći. Zadnjih godina njihova nezajažljivost je toliko rasla da je srednja klasa duboko potonula i iscrpla vlastite izvore. Ako nastaviš tući po njima riskiraš revoluciju, a to im se ne bi svidjelo, bar ne u ovom trenutku. Tako su se okrenuli prema bogatima. Kada kažem bogati, mislim na one s par milijuna euro, dok su oni koji drže okultnu vlast teški milijarde i milijarde. Tako se zavukli ruku i u njihov džep što za njih ima dvostruku korist; dodatno su se obogatili i uz to smanjili konkurenciju prema vlastitom staležu: oni bogati se mogu uvijek dodatno obogatiti i htjeti ući u sobu s tipkama, odakle se upravlja ovim našim mizernim svijetom.