Prije par tjedana sam bio kod dermatologa. Privatno! Ako se naručiš preko socijalnog osiguranja, treba čekati par mjeseci, a uz to ovaj ima ordinaciju na 300 metara od mog stana. Vrijedi potrošiti 500 kuna, bez računa, na crno. Koji su simptomi? Ono što mi je vidljivo jeste koža koja se suši na čelu, iznad nosa i između očiju. Nešto slično se događa i na tjemenu. Na čelu bih svako toliko, kada bi postalo jako očito, namazao neku kremu, a za tjeme bih povremeno koristio šampon za perut. Niti me je što boljelo, niti me je svrbjelo. Nikada mi ne bi palo na pamet da odem kod doktora. To je tako išlo par godina i ja sam još uvijek živ. Moja supruga je hipohondar (ni u snu joj to ne bih rekao, ali vama mogu – ona ovo nikada ne čita); čim nešto nije perfektno, odmah se ide kod doktora. Već par godina me tjera da odem na pregled iako joj ja tvrdim da tu nema nikakve pomoći. Problem je u godinama; i karoserija od auta nakon deset godina nije ista kao kada je bila nova. Ona kad nešto odluči mora to i postići. Nakon iscrpljujuće bitke od par godina sam se predao i otišao na pregled, uz uvjet da ona sve sredi, to jeste nađe dermatologa i ugovori mi posjet.
Tako sam se ja pojavio kod dermatologa. Malo stariji od mene i vrlo simpatičan, ali malo preopširan za moj ukus. Kada me je pregledao počeo je na dugo i široko da objašnjava. Imam seboreični dermatitis, koji u stvari nije bolest nego je uzrokovan… ne sjećam se baš čime, a uz ostalo je za to kriv i stres. Savjet je da bi bilo dobro da izbjegnem stresne situacije, koliko mi je to moguće. Ja sam se nasmijao i rekao sam mu da sam oženjen. Na to se i on nasmijao i rekao da je i on i da ne poznaje lijek protiv toga. Volim duhovite ljude i tu je kod mene zaradio pet bodova. Na kraju mi je prepisao jedan šampon, da ga koristi dva mjeseca, i jednu kremu za lice. Kremu trebam stavljati 10 dana i nakon toga po potrebi. Platio sam i zatim sam otišao u ljekarnu da kupim ono što mi je bilo prepisano. Vrati sam se doma. Bilo je već vrijeme večere. Ja nisam ništa govorio o mojoj posjeti dermatologu, a on, moja supruga, nije ništa pitala. Nakon večere, uz čašu vina sam joj ispričao kako je prošla posjeta i što sam dobio. Objasnio sam da kremu trebam koristiti po potrebi, kako sam ja i koristio kreme. Jedina razlika je da ova krema iz ljekarne košta 100 kuna, a one koje sam ja koristio su puno jeftinije. Ponekad bih bio ukrao i malo njene, kozmetičke kreme. Rekao sam da je na kraju zaključak onaj do kojeg sam ja došao prije par godina, da tu nema konačnog rješenja, nego treba rješavati simptome svaki puta kada se pojave, a nastavit će se pojavljivati i u budućnosti. Čudno, ali mi je dala za pravo. Ja sam se suzdržao da joj nabijem na nos da je posjeta bila potpuno beskorisna i da sam samo nepotrebno potrošio novac. Prepričao sam joj i problem stresa, to jeste pritiska koje žene izazivaju kod muževa, i komentar koji je o tome napravio doktor. Nasmiješila se i nije komentirala.
Prethodni tjedan supruga je odlučila da mi omogući mali odmor od stresa, da se opustim. Nije to baš bila sasvim neovisna odluka. Otišla je kod roditelja koji imaju dosta godina da im malo pomogne i da im pravi društvo. Nije imala puno volje da poduzme to putovanje (shvaćam je), ali je praktično bila prisiljena. Meni nije bilo krivo; malo odmora od bračnog partnera uvijek dobro dođe. S te točke gledišta i njoj će dobro doći. Kako sam proveo tih sedam dana u samoći? Vrlo jednostavno i ništa posebno; odmorio sam se i opustio. Nisam radio ništa posebno što ne radim kada je ona doma, ali sam sve prilagodio mom ritmu. Najljepše je bilo da mi nitko nije mogao prigovarati: ne bolje ti je da pojedeš ovo ili trebaš si kupiti nove papuče, ili pak kako možeš gledati tu glupu emisiju. Čista sloboda!
Danas je nedjelja i ona se vraća predvečer. Trebam počistiti stan. Nisam ništa posebno prljao, ali nakon tjedan dana se skupi prašina pa trebam to počistiti i pousisavati podove. Odlučio sam da je i nagradim za ovo vrijeme koje mi je ostavila na raspolaganju i da ja nju malo opustim. Boravak kod roditelja je sigurno bio naporan. Tako sam kako dobar suprug jutros odlučio da spremim ragu za paštu. To je moj jedini kulinarski specijalitet. Još se krčka na štednjaku (treba bar dva sata da bi bio onaj pravi) i uskoro ću ga ugasiti. Probao sam. Ukus je odličan. Meni se moj ragu sviđa, a ni njoj nije mrzak. Sama kaže da je bolji od njenoga. Ja uvijek stavim nešto čudno unutra, od onoga što nađem u ostavi. Danas je doista super; dodao sam malo ulja s bijelim tartufom.