Neuredan si! Volio bi da je tvoj dom čist, ali nemaš volje da ga središ. Košara s prljavom robom u kupaonici je uvijek puna, a ona koju treba glačati se sve više gomila. Krevet je uvijek nepospremljen, a po podu lete oblaci prašine, svakim danom sve veći. Ujutro se ne uspijevaš obući jer ne znaš da li je tvoja omiljena majica u košu za rublje, u brdu neispeglane robe ili se je negdje izgubila u kupu nabacanom na stolici iza vrata spavaće sobe. Ako opis odgovara tvom stanju, možda će ti ovaj članak pomoći da bar djelomično učiniš tvoj život urednijim.
Ja bih se definirao kao jako neuredna osoba. Najgora stvar je što mrzim moju neurednost. Godinama pokušavam da se popravim jer mrzim kaos koji me okružuje u kući. Par puta godišnje bih donio odluku da se ovako ne može nastaviti. Uhvatio bih krpu, deterdžente, glačalo i krenuo u akciju protiv prljavštine i nereda. Znalo je to trajati i nekoliko dana. Na kraju bih s divljenjem gledao ormar u kojem su svi odjevni predmeti oprani, opeglani i uredno složeni na namjenskim policama. Nakon nekoliko dana stari bi se počeli vraćati u početno stanje, a ja bih odlagao poslove koje je trebalo obaviti. Problemu se ne može pristupiti na kampanjski način; potrebno je steći dnevne navike u održavanju reda. Ali kada ih nemaš, teško ih je steći, pogotovo puno njih istovremeno. Tako sam je problemu pristupio na inženjerski način: analiza problema, otkrivanje uzroka i uvođenje procedura da se isti riješi. Na kraju sam uveo dvije rutine, jednu dnevnu i jednu tjednu, pokušavajući da ih pretvorim u navike. Znate kako kažu: navika je jedna muka, a odvika još veća. Moj stan sigurno nije najuredniji u susjedstvu, ali u odnosu kakav je bio prije nekoliko mjeseca, prije uvođenja mog programa, je prihvatljiv. Evo nekoliko savjeta da bi eliminirali kaos oko vas i (skoro) uživali u tome.
Prvo sam odlučio uvesti samo jednu novu naviku: pospremiti robu kada se vratim s posla. Ono što treba oprati u koš, a ostalo složiti u ormar. Dvije minute posla koje izbjegavaju hrpe robe na sve strane. Analizirajući zašto je moja kuća tako nesređena došao sam do zaključka da je jedan od razloga to što sam u biti perfekcionista. Kada nešto radim, volim to napraviti onako kako treba. Postavio sam si pitanje: da li se to „kako treba“ može promijeniti? Prva primjena je bila na glačanju, aktivnosti koja mi je najmrža. Prestao sam peglati posteljinu, donje rublje, kuhinjske krpe i traperice. Ostalo mi je u glavi kada sam bio mali da sve treba opeglati jer se tako, uz uljepšavanje, ubijaju i bakterije. S današnjim sredstvima za čišćenje ne vjerujem da ih puno preživi. Za glačanje su ostale samo košulje i klasične hlače. Prije par mjeseci sam dobio promociju na poslu uz što je došla i lijepa povišica plaće. Dio dodanog novca sam odlučio investirati u kemijskoj praonici. Zaključak: danas više ne glačam ništa. Usput, da iskoristim priliku, prodajem malo korišteno glačalo po povoljnoj cijeni.
Uveo sam minimalni posao koji treba obaviti u toku tjedna. Važno je da bude doista najmanji mogući. Psihološki je puno lakše prihvatljivo jer ako je popis velik, čovjek izgubi volju da napravi i ono najmanje. Imam 4 prostorije, prema tome svaki tjedan čišćenje samo jedne. Na kraju ispadne da je svako mjesec cijeli stan očišćen. Prije se to događalo svaka 3 do 4 mjeseca. Dovoljno! Ovo nije dnevni red za perfektne domaćice, nego za one koji mrze obavljati kućne poslove. Kada se događalo, a događalo se, da ni to minimalno nisam uspio obaviti, ipak sam se uspio prisiliti da napravim bar nešto, recimo proći usisivačem po kuhinji i dnevnom boravku. Na taj način se izbjegava sistem ili sve ili ništa. Tako sam počeo stjecati navike i neki poslovi mi više nisu bili tako teški. Puno toga se može obaviti razmišljajući o nečem drugom, prijatnijem u odnosu na sređivanje apartmana. Još jedan pozitivan aspekt u sistemu korak po korak je da se povećava vjera u sebe samoga, u mogućnost da se čovjek doista popravi u nekim elementima.
Na kraju sam zaključio da je jedan od uzroka nereda, uz moju lijenost, i činjenica da imam previše stvari. Previše odjeće koju treba prati, peglati ili nositi u čistionicu, previše knjiga koje se nikada ne diraju i koje skupljaju prašinu, previše cipela koje treba oprašiti i svako toliko namazati. Odluka je pala: smanjiti količinu predmeta u kući. Ova akcija mi je oduzela prilično vremena jer sam morao dobro razmisliti da li da nešto bacim ili ne. U početku je to bilo vrlo mučno, odvojiti se od nekih predmeta koji te sjećaju na nešto, ali koje nisi koristio godinama. S vremenom su se koš za smeće i vrećica za poklon siromašnima, sve brže punili. Eliminirao sam i jedan stari tepih koji je proizvodio više prašine nego svi drugi izvori u kući. Bilo mi je žao eliminirati ga jer mi ga je poklonio brat kada sam kupio ovaj stan, ali je doista već bio prestar. Čak sam počeo optimizirati i opskrbu hladnjaka. Prvo potrošim ono što je unutra, a zatim kupim nove namirnice. Tako štedim i prilično novaca. Prije se puno toga znalo pokvariti. Otvoreni paket sa salamom bi završio iza jogurta i staklenke s kiselim krastavcima i pokvario bi se. Danas su sve police pregledne i primijetim da je salama otvorena i da je treba pojesti.
S vremenom sam postao uvjereni minimalista. Što manje stvari imaš to im trebaš posvetiti manje vremena. Ostao sam na dva para ljetnih i dva para zimskih cipela. Isto tako, dva ljetna i dva zimska odjela. Bacio sam i dosta ostarjelih košulja: prije sam ih često kupovao jer su one bile najkritičniji dio mog oblačenja. Jedan dan sam ih odlučio izbrojiti i došao sam na brojku 35. Eliminirao sam i gotovo sve kravate. Negdje sam pročitao da njihovo nošenje negativno utiče na cirkulaciju krvi u glavi, pa sam ih tako prestao nositi na posao. Imam u rezervi još tri za neke svečane događaje.
Danas mi nije neugodno nekoga pozvati u stan. Ipak, razmišljam da kod sljedeće povišice plaće možda ne bi bilo loše uzeti kućnu pomoćnicu. Recimo 3 puta tjedno po 4 sata. Kažu mi da cijena nije jako visoka. Neki prijatelji mi predlažu alternativno rješenje: oženiti se. Ja se ipak držim one; što manje toga imaš to imaš manje problema.