Jučer sam gledao kvalifikacije za Eurosong. Službeno se zovu polufinali, ali se meni više dopada moj izraz, jer je precizniji i točnije opisuje situaciju. U polufinale dođeš iz četvrtfinala i još toga prije, pa kada si tamo stigao je već veliki uspjeh. Ovdje nema dodatnih predtakmičenja i zato ja to zovem kvalifikacije; ili si unutra ili si vani. Kako to medijski loše zvuči, oni su našli bolji izraz, da se netko ne bi osjećao potištenim kada ispadne. Tako se mi, Hrvatska, zadnjih godina ne osjećamo potišteni jer smo ispali u polufinalu, a to nije tako grdo kao kada bi rekli da se nismo uspjeli kvalificirati. Naprijed naši! Bili su najbolji, ali nas svijet ne razumije. Čovjek se mora nekako utješiti. Spektakl je bio uobičajen. Na pozornici se je vidjelo i čulo svega i svačega. Bilo je i par stvar koje su mi se dopale, dok bih za većinu pjesama i nastupa rekao da su trash. Sva sreća da je sve skupa relativno kratko trajalo. Ako probate gledati talijanski Sanremo, ustanovit ćete da oni pobjednika proglašavaju iza jedan po ponoći. Tako svi već debelo spavaju i nitko ne može protestirati jer misli da nije pobijedila najbolja pjesma. Takav je ljudski rod: nikada im ništa nije pravo.
Sve ovo je onako usput, da bi popunio ekran. Uvod je uvijek potreban, da opustiš čitatelja i onda kada kreneš na pravi argument on ostane s raširenim ustima od iznenađenja. Znači, sada je vrijeme da jako razjapite usta. Osnovna pravila Eurosonga poznajem već godinama, uključujući ono da per “velikih” država ne sudjeluju u kvalifikacijama, nego se direktno plasiraju za finale. Za one koji ne znaju, radi se o Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Italiji i Španjolskoj. Kada sam prvi puta to čuo, razmislio sam o tome, da bih shvatio razlog zašto je to uvedeno. Takav sam po prirodi, inženjer, a jedan inženjer mora uvijek dati odgovor na pitanje “zašto”. To su najveće europske zemlje i broj gledatelja, i potencijalnih klijenata koji gledaju reklame, i moraš ih imati u finalu, jer ako se oni slučajno ne plasiraju, cijela manifestacija riskira flop. Bio je to logičan, i jedini mogući razlog, pa sam se s tim zadovolji i više o tome nisam razmišljao. Bilo je to prije nekih petnaestak godina. U međuvremenu, a posebno u zadnje dvije godine, svijet se je počeo jako mijenjati i te promjene počinju utjecati na naš život.
Od kada je svijeta i vijeka, veliki (oni) su natezali male (nas). Koji puta više, koji puta manje. Onda nam je došla demokracija. Pod ovaj izraz trpaju sve, i stvari koje s demokracijom nemaju ništa zajedničkog. Tu mislim na pogrešno korištenje jezika; nekoj riječi dajem značenje koje u rječniku nije navedeno. Uglavnom brkaju demokraciju sa slobodom. Demokracija po sebi nije niti dobra, niti loša; to je način kako se bira tko vlada. S dolaskom demokracije napunili su nam glavu kako nam je super, kako uživamo, dobro smo plaćeni, imamo odličnu zabavu. To se zadnjih godina izgleda počelo kositi s nečijim interesima, pa nam se slobode pomalo stišću. Tako razmišljam o ovoj našoj “zapadnoj” civilizaciji u zadnje vrijeme. U sklopu toga sam zaključio isto tako da je “velikih” pet na Eurosongu jednostavno nepoštena i nemoralna stvar, da bi neko mogao zaraditi više para. Često govorimo o našim vrijednostima, ali se stidimo reći onu koja je broj jedan: profit. Ružno zvuči ova riječ, pa je niti ne spominjemo. To što je ne izgovaramo, ne znači da je ne poštujemo: samo prema njoj se ravnamo. Oprostite, ovdje sam počeo pisati u prvom licu množine: pogrešno. Oni su ti koji se povode za profitom. Nama novci nisu mrski, ali ne znamo kako bi do puno njih došli. Oni znaju i ne ustručavaju se ničega da bi dostigli cilj. Njihov glavni filozof je Makijaveli, onaj koji je odvoji politiku od morala. Sigurno ćete se sjetiti njegove famozne izreke: cilj opravdava sredstvo.
Njegova izreka je alibi mnogima na ovom svijetu. On je već davno umro, ali bi bilo interesantno vidjeti da li bi i danas to isto rekao. Problem je da je današnja civilizacija jako složena, pa dostizanje određenog cilja može imati i niz nus posljedica, onih neželjenih. Pogodio sam čovjeka kojeg sam gađao. Za onih deset nevinih oko njega koji su poginuli u istom napadu mi je jako žao: to je bio samo kolateralni efekt. Htio sam reći: hajde ti objasni taj efekt mrtvim ljudima. Sigurno će ti reći, ma nema veze, ali gledaj da sljedeći puta budeš precizniji. Ali u stvari im nemaš što objašnjavati videći njihovo životno stanje. Ova moja metafora ne objašnjava baš sve ono što me muči. Pitao bih Makijavelija da li i onaj veliki crveni gumb, prije toga neki ljudi moraju dati kod, ima svoje opravdanje. U tom slučaju kolateralni efekti imaju utjecaj i na onoga tko ga je stisnuo. Ili se ja možda varam? U kasnom smo proljeću i temperature počinju rasti. Uskoro dolazi i ljeto, godišnji odmori, more i izleti u prirodu. Nadajmo se najboljem.