Nedavno me put nanio u Indokinu. Dva tjedna putovanja i odmora po niskoj cijeni u još relativno nerazvijenoj civilizaciji, koju ja preferiram u odnosu na ovu našu zapadnu (ako se mi možemo svrstati u tu skupinu). Početna točka u Aziji je bio Bangkok i tražili smo povoljne karte za letjelo, s kretanjem iz Milana. Posebna ponuda Emirates-a nam je bila najprihvatljivija i koštala je oko 750 eura po osobi, razumije se povratna i u ekonomskoj klasi. U oba smjera se presjedalo u Dubai-ju, što je otprilike točno na pola puta; 6 sati leta, 3 sata na aerodromu i još četvrt dana da bi se stiglo na konačni cilj. Direktni let traje nešto manje, otprilike 10 i pol sati, što je malo predugačko za moj ukus: ukoče ti se noge, leđa i ostali dijelovi tijela, a ima i drugih problema jer je danas na svim letovima zabranjeno pušenje (ma vidi malo, hoćeš, nećeš moraš napraviti reklamu onima preko granice). Presjedanje definitivno ima prednosti za pušače.
I tako smo stigli u Dubai oko 8 navečer. Kabina za one koji uvlače da se ne ugasi je super, puno udobnija i ljepša nego na drugim aerodromima, iako i tamo smrdi po dimu (kada to kaže jedan pušač…). Trebalo je ubiti par sati a i nahraniti se pa smo sjeli u Heineken Pub: ugodna i opuštajuća atmosfera, osoblje jako simpatično i uslužno. Dvije točene pive i dva sendviča; vrlo dobro. Tražim račun i konobar ga donosi: 48 dolara! Pojao sendvič, a nisam ni primijetio da je pozlaćen, valjda od umora što se nakupio u toku puta. Ostalo je još sat vremena do ukrcavanja. Ja šetam po zračnoj luci, a supruga po dućanima. Ima ih više nego turista na aerodromu, videći kasni sat. Konačno najavljuju ukrcaj i stajemo u red.
Dolazimo na pult i ženska uzima naše boarding pass i baca ih u koš za smeće. Ja i žena se gledamo i strah struji kroz naše vene. Što se događa? Neće nas pustiti unutra? Stjuardesa nešto govori na engleskom i čini mi se da čujem riječ „business class“. Uručuje nam nove karte za ukrcaj, s osmjehom i mi produžujemo prema ulazu u avion, zaustavljamo se i gledamo karte. Na njima, umjesto uobičajene riječi Economy, stoji riječ Business. Smješkamo se jedno drugome i hvatamo smjer prema našem odredištu. Ne tamo gdje svi ulaze, nego posebna vrata i evo nas u avionskom raju. Puno puta sam vidio kako izgleda (u većini aviona se prođe kroz taj dio idući u onaj siromašniji), a sada imam priliku i da probam.
Uvaljujemo se u fotelje i razgledamo što tu sve nema. Prekida nas stjuard s čašom šampanjca, za dobrodošlicu. Koristim priliku, brzo ispijam i tražim još jedan – bez problema. Tu su noćne čarape i mjesto gdje možeš odložiti svoje cipele. Pokretna pregrada prema susjednom putniku (budući da je u susjedstvu ona, ispuštam taj detalj). Fotelja ima puno gumbića i jedan od njih je pretvara u pravi pravcati ležaj. Kako letimo po noći, stvar je jako cijenjena. Ne sjećam se da sam tako dobro spavao u avionu kao taj puta. I hrana je na nivou. Nema onoga hoćeš kolu ili pivu. Vino iz Australije 8 godina odstajalo, ili iz Južne Afrike, ono bijelo. Klopa spremljena svježe u maloj kuhinjici, ne ona što naprave na zemlji i ukrcaju u zrakoplov pa poslije podgrijavaju. Ma kako smo završili tamo?
Pojma nemam! Taj dan je bio San Valentino i pretpostavljam da su imali dva slobodna mjesta pa su odlučili da nekoga počaste u promidžbene svrhe. Mi smo sigurno bili najsimpatičniji i tako su nas izabrali. Tko zna možda je stvarno tako i bilo. Kada smo se nakon dva tjedna vratili doma, ovaj puta u ekonomskoj klasi, otišao sam pogledati cijene karata za business. Umjesto 750 po osobi, košta 2700. Ali ima i bolje: prva klasa. 4400 po osobi, imaš svoj tuš, bar, a kada stigneš na cilj čeka te limuzina da te odveze u hotel. I kažu da nije dobro biti bogat.