Prošli mjesec smo kupili novi aparat za kavu, od onih koji koriste kapsule; kave je dosta skupa, ali je zato jako dobra, kao u baru ispod kuće. Ili bi bar trebala takva biti. Ovo nam je ako se dobro sjećam peti aparat koji mijenjamo, ali prvi koji smo kupili. Prethodne smo dobili besplatno da bi kupovali kapsule i sada te akcije više nema. Dakle kava s novom spravom nije najbolja, mlaka je, znači da voda nije dovoljno zgrijana. Pretpostavljam da unutra ima neki senzor koji regulira na koliko se grije voda i da nije dobro postavljen ili se poremetio u toku transporta (isporučen nam je preko ekspres kurira). Stroj je kupljen preko interneta, a time se bavi moja supruga, pa smo se dogovorili da će ona stupiti u kontakt s prodavačem, koji nam dostavlja i kavu, i vidjeti da se stvar sredi; sve bi trebalo biti u garanciji.
Nedjelja popodne, gledam formulu 1 na televiziji, kada čujem da me supruga zove iz studija gdje se nalazi kompjuter. Sama trka je prilično dosadna, gotovo ništa se ne događa, nema preticanja niti incidenata, pa se ni ne ljutim što me je prekinula. “Napisala sam e-mail tipu koji nam je prodao uređaj (isti onaj od kojega kupujemo kapsule), pa ako hoćeš pogledati i dati svoje mišljenje prije nego pošaljem”. Gledam, čitam i ne vjerujem svojim očima! Obavještava ga da kava nije dobra, vjerojatno zbog toga što je mlaka, i žali se što nije kupila onaj jeftiniji strojček koji smo prije imali, jer joj je tip preporučio ovaj skuplji koji može koristiti razna kapsule. “Draga,” – kažem ja – “rekli smo da mu kažemo u čemu je stvar, da pitamo da li postoji garancija i tko nam može srediti aparat? To što si se ti pokajala da si kupila ovaj, a ne onaj, neće pomoći da pijemo bolju kavu.” Nakon malo nekorisne diskusije, sjela je da prepravi e-mail i nakon dodatne dvije kontrole smo ga poslali.
Ispričao sam vam ovu bračnu epizodu, koja se kod mene doma u raznim oblicima često ponavlja, da bih istakao kako ljudi ne znaju rješavati problemi ili ih ne interesira rješenje, nije mi jasno. Kada nešto treba razriješiti, ja sam koncentriran na minimum stvari potrebnih da se urade da bi se dostigla željena solucija. Ljudi oko mene misle na sve drugo osim na ono što treba, ili se meni samo tako čini. Koliko sam puta čuo kod nas na stubištu svađe među susjedima. Onaj odozdol pozvoni onome koji stanuje iznad njega jer mu kapa voda (pukla je jedna vodovodna cijev) i izdere se svom snagom, izvrijeđa njega, obitelj i njegove pretke zato što je kod ovoga pukla cijev, a čovjek nije učinio ništa da bi se to dogodilo. Sve zvuči kao vicevi o Muji i Hasi. Tako se gornji susjed naljuti i treba mu 2 tjedna da pozove vodoinstalatera, umjesto da to obavi za 3 dana, samo da bi naškodio onome dole i vratio mu patnju koju mu je ovaj prouzrokovao svojim uvredama. Ljudi su svadljivi i važnije im je da crkne krava od susjeda nego da je njihova u dobrom zdravlju i daje puno mlijeka.
I svatko želi reći svoju, pod svaku cijenu. Što su ljudi manje inteligentni to više pričaju i prodaju svoje filozofije, nastojeći uvjeriti druge u svoju, na žalost nepostojeću pamet, ne shvaćajući da samo pogoršavaju situaciju. Uz to ljudi vole brinuti tuđe brige i zavirivati u lonac koji nije njihov. Tako se mogu udaljiti od svojih problema i psihološki se rasteretiti ne misleći na ono što trebaju učiniti za sebe i svoju obitelj – radi se koji puta o čistoj lijenosti. I za najjednostavnije akcije se nalazi brdo isprika da se ne urade. Ljudi su takvi, jednostavno im se sviđa kaos, gdje se svi brinu o svemu, osim o svome i svi stavljaju nos u ono o čemu ništa ne znaju. Obožavam kada netko počne diskusiju i uvjeravanje s izrekom “Po meni je to ovako”. A tko si ti da se sve mjeri po tebi; bog? Ovaj zadnji nije bez veze rekao: ne izgovaraj moje ime u prazno.
Ako se pitate što je prikazano na gornjoj fotografiji, evo objašnjenja: radi se o kiti jednog velikog kita u staklenoj posudi s vazelinom. Uslikao sam je u jednom muzeju u Škotskoj.