Nema puno recepata kako pobijediti kaos. Ipak, ja sam jedan našao: jednostavnost. Što znači ova riječ? Da je sve jednostavno, ali to nije baš lako izvodivo. Ono što pomaže jeste imati što manje stvari, prihvatiti minimalizam. To bi bio kao neki japanski način života, s najmanjim mogućim brojem stvari koje su doista neophodne za život. Problem je što naš zapadnjački mentalitet ne uspijeva prihvatiti ovako razuman pristup življenju. Mi smo kao neka podvrsta hrčka: sve skupljamo. Zašto, to ni nama samima nije uvijek jasno, ali ne uspijevamo ta bivstvujemo na drugi način. Stvar je psihološke prirode. Vežemo se za materijalne stvari, što je vrlo često neobjašnjivo. Takva je ljudska priroda i protiv toga se ne može puno učiniti. Možda je ne pripadam ljudskoj rasi? Ponekad mi dođe u glavo ovo pitanje. Ja sam apsolutni za minimalizam: što manje stvari posjeduješ, to manje problema imaš. Upravo sam vam otkrio moj životni slogan. Iz mog iskustva, rekao bih da nije jako raširen među dvonošcima ovog planeta.
Sve je počelo 2010. godine. Ja sam bio na mom financijskom vrhuncu. Nekoliko godina prije toga sam se počeo baviti s Forex trgovinom, kupovanjem i prodajom valuta preko Interneta. U par godina sam uspio ostvariti fantastične prihode od te aktivnosti. Račun u banci je neprestano rastao i dostigao je prilično veliki nivo: govorim o par milijuna kuna. Kćerka, koja je u to vrijeme već prešla 30 godina je i dalje živjela s nama, bez posla i bez puno volje da uđe u realni život. Moja supruga je vrlo kreativna osoba, pogotovo kada treba potrošiti, pardon, investirati novac. Ideja je bila njena i tako smo kćerki kupili stan: malo manje od milijun kuna. Bolje uložiti u ciglu nego držati novac na banci, govorila je moja supruga. Namjera je bila da je tako osamostalimo i da je stavimo pred njene odgovornosti. Evo, da budem iskren, stvar nje baš najbolje funkcionirala. Od tada je prošlo puno godina i prošle godine, moj kćerka je našla dečka u inozemstvu i preselila se kod njega. Stan, iako u njemu ne stanuješ, košta, a kako ona i dalje nema posla i nema prihoda (troškove sam podnosio ja), odlučila je da ga proda. Cijene stanova u ovom pandemijskom periodu su opale, ali je uspjela prodati s minimalnim gubitkom u odnosu na kupovnu cijenu.
Tako je ona došla doma iz inozemstva prije tjedan dana. Uspjela je prodati namješteni stan, to jeste sa svim namještajem tako da je problem oko toga već na izvoru bio riješen. Prethodnu nedjelju sam otišao s njom do stana jer je trebala uzeti neke svoje stvari: televizor, stereo uređaj, veliku sliku koju joj je poklonio jedan njen rođak i neke druge stvari. S nama je bila i supruga pa je odlučila da trebamo uzeti i njene ljestve jer su puno lakše od naših, od aluminija su, i sušilicu za robu koja je u boljem stanju nego naša. Ispalo je da sam još jednom morao otići autom do tamo, jer u prvoj turi nije sve stalo. Za sliku sam morao spustiti ne samo zadnja sjedišta, nego i prvo od suvozača. Hajde da se vratim uvodu. Slika je u redu, lijepa je i rekao bih da se može svrstati u umjetnička djela, iako taj dio ljudskih aktivnosti nije moja najjača strana. Moj kćer je u stanu imala neku vrstu plastične stolice koja se može koristiti i kao kontejner; skine se dio na kojem se sjedi u unutra se mogu staviti stvari. Kćeri, govorio sam, što će ti ovo, ostavi to u drvarnici pa ako se novom vlasniku svidi, neka je koristi, u suprotnom je on može baciti. Ma tata, što to goviriš, rekla je ona, vidi kako je to super, možeš je koristiti na puno raznih načina. Na moje pitanje hoće li je uzeti sa sobom kada se bude vraćala u inozemstvo, rekla je da joj je to nezgodno da nosi u vlaku.
Na moju primjedbu da je i meni nezgodno da joj to vozim u auto kada je budemo išli posjetiti, rekla je neka stoji u drvarnici, naravno kod mene. To što taj komad plastike nitko neće više nikada koristiti, je ne zabrinjava: njoj ne zauzima mjesto. To je i stari televizor; stari zato što su promijenili televizijski signal i da bi radio treba dekoder. Predložio sam joj da i to ostavi. Ne! I to je završilo u drvarnici. Ona je stavila oglas online da ga proda. Tko će ti to kupiti, pitao sam je? Odgovor je bio da bi to nekom trebalo trebati, i tako dalje i tako dalje… U moju drvarnicu se više ne uspijeva ući. Totalni kaos! Ako hoću da dođem do kutije u kojoj mi se nalaze zimske cipele, prvo trebam pola drvarnice isprazniti, uzeti cipele i onda opet sve vratiti na svoje mjesto. To ne spada pod jednostavnost.