Danas je petak, sedamnaesti. Sva sreća da nije trinaesti. Sjedim u kancelariji i buljim u monitor (kao dekan iz jedne pjesme). Volja za radom je nešto iznad nule, ali ne jako. Poticaj da bih nešto napravio za mog poslodavca je minimalan. Djelom je moja krivnja, a dijelom i nije. Kada vidim kako se radi i što izlazi kao proizvod izgubim svako zadovoljstvo koje moja profesija može donijeti. Građevinski sam inženjer i bavim se projektiranjem. U stvari baš i nije sasvim tako; kontroliram projekte koje mi potpisujemo ali ih rade naši, takozvani vanjski suradnici. Ima već preko jednog desetljeća da su u Sjedinjenim Državama uveli novi model poslovanje. Sve malo veće firme su počele davati posao van, manjim firmama, na licitaciju. Sve ono što se može eksternalizirati je dobrodošlo. Primjer u gotovo svim firmama je čišćenje ureda. Otpuštaju se čistačice (i čistači) i posao se povjerava vanjskom poduzeću. Traže se ponude za taj servis i obično se izabere ona najniža. Koji je razlog ovakvom pristupu poslovanju?
Ušteda novaca jeste prvi motiv. Da bi se pobijedilo na licitaciji, oni koji sudjeluju jako skidaju cijene da bi dobili posao. Tako ispadne da vanjski radnici koštaju znatno manje nego oni koji su zaposleni u samom poduzeću. Rezultat, gotovo za sve, nije dobar: vanjski radnici su slabo plaćeni, pa tako opada standard na nivou cijele države jer je praksa sve raširenija. Poslodavci ih često plaćaju i na crno, a ponekad im niti ne daju plaću, ili kasne s isplatom mjesecima. Na neki način su oni prisiljeni na ovakvo nekorektno ponašanje jer na dražbi moraju pretjerano sniziti cijenu da bi pobijedili. Za firme koje koriste vanjske usluge financijski odražaj je generalno pozitivan, ali u konkretnom primjeri radna mjesta su prljavija. U mom uredu mjesecima nije pobrisana prašina s ormara; ta aktivnost nije predviđena ugovorom o čišćenju. Jedan od kolega je alergičan i redovno kiše, po desetak puta za redom. Druga veliki prednost za one koji su primijenili takav model poslovanja jeste da kada su vremena krizna nemaju problema oko otpuštanja radnika, jer ih praktično niti nemaju. A radnička klasa svakim danom se gore provodi.
Danas, u ovoj nemilosrdnoj trci za novcem, je jasno da svi nastoje pronaći nove načine da povećaju profite. Donio sam vrlo raširen primjer koji se tiče higijenskih operatora, ali fenomen je puno rašireniji i sve ono što se može dati van, se daje. Kod mene se već godinama ne projektira. Sve se daje preko dražbe vanjskim projektnim kućama, koje su vrlo male po broju ljudi koji zapošljavaju, ali uzimaju puno privremenih vanjskih suradnika da bi mogli obaviti posao. Najčešće se obraćaju studentima koji su spremni raditi i za mizernu naknadu, jer im je svaka kuna značajna. Uz to stječu iskustvo za budućnost i nadaju se da će ih neka od tih firmi za koju rade primiti, jednog dana kada diplomiraju. Kvaliteta posla je očajna. Kada im ukažeš na to, oni se vade da su išli s jako niskom cijenom i da zbog toga ne mogu napraviti sve ono što treba. Ali ono što treba napraviti je uneseno u ugovor, pa im ja ne dajem nikakav popust, jer posao, koji na kraju ja potpisujem, treba biti napravljen u najmanju ruku korektno. Sve je to iscrpljujuće. Na jednom sastanku sam rekao direktoru firme koja radi za nas da kada se već oslanjaju na studente, da daju posao bar onima koji studiraju građevini, a ne onima koji pohađaju ekonomski fakultet.
Da bih nekako lakše podnio ovo stanje, počeo sam trgovati valutama na Forex svjetskom tržištu. Radi se o burzi na kojoj je roba novac, iako gotovo sve moderne Forex platforme omogućavaju da se trguje i s dionicama, plemenitim metalima, naftom i još puno drugih robnih i novčanih proizvoda. Mi u uredu imamo pristup mreži preko zaštitnog zida, kako ga neki nazivaju. Zaštita od infekcije virusima, ali i od neželjenih mjesta koje zaposleni ne bi trebali pohađati. Na svu sreću, Forex platforma koju ja koristim je direktno pristupačna. U suprotnom bih morao koristiti neki proxy, a s njima se nikada ne putuje baš glatko. Ujutro kada stignem na moje radno mjesto, prvo popijem kavu a zatim se povežem na tržište valuta. Pogledam kakve su novosti i što se očekuje u toku dana. Ako nađem neku povoljnu priliku, kupim ili prodam neki valutni par, ili postavim naredbu za otvaranje pozicije kada cijena dostigne moj željeni nivo. Na to izgubim nekih pola sata i onda se bacim na posao, onaj za koji me plaćaju. Jedan moj kolega kaže da nas ne plaćaju, nego nam daju samo džeparac; plaća je u stvari bijedna i on dobrim dijelom ima pravo.
Za sada trgujem sa samo dva para: euro – američki dolar i britanska funta – australijski dolar. Nastojim se ne širiti previše i raditi na uskom području stječući dobro poznavanje parova s kojima operiram. Netko bi očekivao da se svi parovi isti ponašaju, ali nije tako. Prvo treba poznavati ekonomiju i novčanu politiku valuta, a zatim i karakteristike valutnog para. Za par euro – dolar bih rekao da se gotovo uvijek normalno ponaša: ako su vijesti dobre za euro, euro raste i obrnuto, baš kako bi to prosječan čovjek i očekivao. Funta i australijski dolar čine čudan par. Vijesti iz Engleske dobre, iz Australije loše, a australijska valuta zarađuje prema britanskoj. Upravo suprotno svakoj logici. Zgodno je da kada se cijena počne jako mijenjati to ide prilično ujednačeno i na duži vremenski period pa je prilično jednostavno zaraditi.
Kada mi dosadi i ta aktivnost, otvorim moj Word i napišem članak za neki od mojih mnogobrojnih blogova. Svako toliko iziđem u dvorište da popušim cigaretu i malo se opustim, ili isplaniram nastavak aktivnosti kojom se u tom trenutku bavim. Danas je dobro zagrijalo i počinje se osjećati proljeće u zraku. Ako se klimatski razvoj vremena ovako nastavi za par dana bi moglo procvjetati i pokoje stablo.